Često postavljana pitanja

Urinarna inkontinencija znači nehotično istjecanje mokraće koje osoba ne može u potpunosti kontrolirati. Može se pojaviti u različitoj dobi i iz mnogo različitih razloga. Nekima predstavlja samo malu neugodnost, dok drugima značajno utječe na svakodnevni život. Ipak, osoba i dalje ostaje ista osoba – samo se suočava s izazovom koji većina ljudi ne vidi.

Inkontinencija može pogoditi žene i muškarce, mlađe i starije osobe. Može se pojaviti nakon poroda, nakon operacije, nakon ozljede, kod neuroloških bolesti ili, primjerice, u vezi s dijabetesom. Kod nekih ljudi dugotrajni stres ili psihičko opterećenje također mogu pokrenuti ili znatno pogoršati tegobe. Ponekad se razvija postupno, a ponekad nastupi neočekivano. Svaka je priča drugačija, ali svima je zajedničko jedno – inkontinencija ne bira prema dobi, zanimanju ni životnom stilu.

Nije. Procjenjuje se da više od 400 milijuna ljudi diljem svijeta živi s nekim oblikom inkontinencije. I u Češkoj je mnogo češća nego što većina ljudi misli – prema stručnim podacima, s nekim oblikom inkontinencije suočava se više od 36 % ljudi starijih od 15 godina. Ipak, inkontinencija ostaje jedna od najmanje spominjanih zdravstvenih tema. Mnogi se ljudi srame govoriti o svojim tegobama, pa može nastati pogrešan dojam da je riječ o nečemu rijetkom. U stvarnosti je inkontinencija mnogo češća nego što većina ljudi shvaća.

Mnogi se ljudi boje da ih drugi neće razumjeti ili da će ih okolina gledati drugačije. Neki se srame povjeriti čak i svojim najbližima ili liječniku. Upravo otvorena komunikacija pomaže rušiti predrasude i pokazuje da inkontinencija nije razlog za sram ni izolaciju. Što više o njoj budemo govorili s poštovanjem i razumijevanjem, život će biti lakši ljudima kojih se tiče.

Da. Većina osoba s inkontinencijom odlazi na posao kao i ostali. Među njima su učitelji, zdravstveni radnici, vozači, službenici, električari i ljudi mnogih drugih zanimanja. Njihova okolina često uopće ne zna da žive s inkontinencijom. Ipak, svaki radni dan može biti zahtjevniji – planiranje pauza, dostupnost toaleta ili strah od neočekivane situacije izazovi su koje većina ljudi oko njih ne vidi.

Da. Inkontinencija sama po sebi ne znači kraj aktivnog života. Mnogi ljudi i dalje šetaju, voze bicikl, plivaju ili se bave drugim sportovima. Ponekad je potrebno odabrati prikladniju aktivnost ili poduzeti nekoliko praktičnih mjera, ali kretanje je često korisno i za tijelo i za psihičko blagostanje. Svaka bi osoba trebala svoje mogućnosti konzultirati s liječnikom ili fizioterapeutom ako joj inkontinencija uzrokuje veće poteškoće.

Da. Osobe s inkontinencijom putuju zbog posla, na odmor i u posjet obitelji kao i ostali. Putovanje ipak često zahtijeva pažljivije planiranje. Mnogi unaprijed provjeravaju dostupnost toaleta, nose sa sobom rezervna higijenska pomagala ili planiraju redovita zaustavljanja. Ono što je za većinu ljudi uobičajeno putovanje, za osobu s inkontinencijom može biti pomno pripremljen plan. Ipak, nema razloga odustati od otkrivanja novih mjesta ili doživljaja.

Svaka osoba doživljava inkontinenciju drugačije. Nekima su najzahtjevniji dugi sastanci ili putovanja, drugi se boje kulturnih događanja, sporta ili duljeg boravka izvan doma. Mnogi se više bore s psihičkim opterećenjem nego sa samim zdravstvenim problemom – primjerice strahom od neočekivane situacije ili reakcija okoline. Upravo razumijevanje i obzirnost mogu pomoći više nego što često shvaćamo.

Za većinu ljudi dan počinje jednostavno – odjenu se i izađu iz kuće. Osoba s inkontinencijom često razmišlja o stvarima o kojima drugi uopće ne moraju razmišljati. Ima li dovoljno higijenskih pomagala? Hoće li putem biti dostupni toaleti? Koliko će dugo biti izvan kuće? Ta pitanja mogu biti dio svakog radnog dana, izleta ili posjeta prijateljima. Ipak, većina ljudi oko njih ništa ne primjećuje. Upravo zato se inkontinencija često naziva nevidljivom bolešću – nije vidljiva na prvi pogled, ali može značajno utjecati na svakodnevni život.

Ne. Iako je inkontinencija češća u starijoj dobi, može pogoditi ljude svih dobnih skupina. S njom se, primjerice, susreću žene nakon poroda, osobe nakon operacija ili ozljeda, pacijenti s neurološkim bolestima, ali i mlađe osobe bez obzira na zanimanje ili životni stil. Predodžba da je riječ isključivo o problemu starijih osoba jedan je od najraširenijih mitova.

U većini slučajeva ne. Osobe s inkontinencijom rade, bave se sportom, putuju, kupuju ili provode vrijeme s obitelji kao i ostali. Mnogi koriste moderna apsorpcijska pomagala koja se ne vide ispod uobičajene odjeće. Upravo zato se inkontinencija često naziva nevidljivom bolešću – okolina je obično uopće ne primjećuje.

Nikako. Inkontinencija je zdravstveni problem, a ne znak loše higijene. Osobe s inkontinencijom obično posvećuju osobnoj higijeni mnogo više pažnje nego većina drugih ljudi. Koriste posebna higijenska pomagala, zaštitna sredstva i proizvode za njegu kože kako bi mogle živjeti aktivno, dostojanstveno i bez straha.

Razlog obično nije sama inkontinencija, već strah od nerazumijevanja ili osude. Mnogi se boje da će ih okolina gledati drugačije ili da će postati predmet ismijavanja. Zato često ne govore o svojim poteškoćama čak ni s bližnjima. Otvorena i osjetljiva komunikacija može pomoći u uklanjanju predrasuda i pokazati da inkontinencija nije sramota. Sramota je prije osuđivati osobu zbog zdravstvenog problema koji nije sama odabrala.

Prije svega s poštovanjem i razumijevanjem. Mnogima je vrlo teško uopće progovoriti o inkontinenciji. Ako vam se netko povjeri, saslušajte ga bez osuđivanja i dajte mu do znanja da zbog toga nećete promijeniti svoj odnos prema njemu. Ponekad je najveća pomoć obična rečenica: „Hvala ti što mi vjeruješ.“

Izbjegavajte umanjivanje problema, ismijavanje ili rečenice poput „To se ipak može izdržati.“, „To se događa samo starim ljudima.“ ili „Moraš ponovno naučiti izdržati i stići do toaleta.“ Takve izjave mogu zvučati kao dobronamjeran savjet, ali osobi s inkontinencijom često daju osjećaj da je sama kriva za svoj problem ili da se ne trudi dovoljno. Čak i dobronamjerna primjedba može osobu povrijediti i učvrstiti osjećaj da o svojim poteškoćama ne treba govoriti. Umjesto savjeta često je važnije pokazati razumijevanje i dati do znanja da nije sama.

Podrška počinje razumijevanjem. Poštujte privatnost svoje bliske osobe, nemojte umanjivati njezino samopouzdanje i dopustite joj da odluči što želi podijeliti. Ponudite pomoć ako je želi, ali nemojte dopustiti da inkontinencija postane središte vašeg odnosa. Osoba s inkontinencijom i dalje je isti partner, roditelj, dijete ili prijatelj – samo svakoga dana rješava jedan izazov više.

Svatko od nas može pridonijeti tome da se osobe s inkontinencijom osjećaju bolje u društvu. Dovoljno je o toj temi govoriti s poštovanjem, ne širiti predrasude i shvatiti da zdravstveni problem ne govori ništa o vrijednosti osobe. Razumijevanje počinje spremnošću na slušanje. Možda će upravo zahvaljujući vašem stavu netko smoći hrabrosti prestati se sramiti i zatražiti pomoć.